RAZGOVOR SA RAJNOM LAZIĆ

Razgovor vodila Mirjana Ranković Luković

 

Gospođa Rajna Lazić je slikar i likovni pedagog. Završila je istoriju umetnosti, dobitnik je Povelje Društva likovnih pedagoga Beograda za višegodišnji kreativni rad u domenu širenja likovne kulture. Rođena je u mestu Korenita, gde je ponikla i njena opredeljenost za životni poziv. Kakvo je to čudesno mesto Korenita?

Rođena sam u najvećem selu u Jadru, u Koreniti, u kojoj se nalazi manastir Tronoša i na koju se naslanja Tršić. Dva kultna mesta, prostor viševekovnog duhovnog zračenja. Kao i svakom čoveku vlastiti rodni kraj, tako se i meni Korenita čini rajskim mestom. Izvori, potoci, reke, Zeleno, Žuto, Crveno, Belo. Cvrkut ptica i Tišina. Izvor u dvorištu, nepomućen. Tronoša s jedne, Kostajnička reka s druge strane kuće, susreću se kod Sorana (izvora, koji iz stene izvire i čijom smo se vodom rashlađivali), stvaraju reku Korenitu, koja teče prema Jadru, Drini, Savi...
Punoća najranijih doživljaja.
Pričešća. Ikonografija fresaka. Lik – OČI PANTOKRATORA koje me prate. Svečanosti u krugu manastira i česme Devet Jugovića, i zimi, a naročito leti, igra kolo, Veliko i Malo.
Pejzaži u svim godišnjim dobima i promena koje ih prate i akvarel tehnika, najadekvatnija za postizanje atmosfere, koja u toj prirodi vlada. Moje najranije sećanje na jedan krajičak pejzaža, majsko vreme – Đurđevdan, kapi rose svetlucaju kao biseri, travčice i cveće koje je u to vreme niklo, obasjalo me je tako kao da me je dodirnula ruka Svevišnjeg, ozarila me i to pamtim do danas, zauvek!
Možda je sve to opredelilo moju životnu stazu? ...

Da li ste se oprobali i u drugim tehnikama?

Da, jesam, ali akvarel je ostao dominantan u mom likovnom izrazu, a tajna je do dana današnjeg i za mene samu, zašto je to baš akvarel, i isključivo akvarel?! Verovatno je to u samom biću čovekovom, možda je mene akvarel izabrao a ne ja njega, te se s njim najbolje osećam. Kroz akvarel mogu da izrazim najtananije niti nadahnuća i misli koje osećam pri dodiru sa prirodom, od koje su se mnogi udaljili, a tako nam mnogo pruža!

Pretpostavljam da je rad sa decom bio nadahnjujući!?

Rad sa decom je bio čudesan! Hiljade dece, hiljade individualnosti u dobu od petog do osmog razreda, pružili su mi toliko emocija, toliko raznovrsnosti, da su me obogatili, zajedno sa svojim likovnim radovima. Sa decom sam i sama ostvarila lepe rezultate. Dve knjige su objavljene sa likovnim radovima mojih učenika. Učestvovali su na brojnim konkursima, sve do Indije. I dobijali mnoge nagrade. Samim tim sam i ja dobila priznanje za uspešan rad sa decom.
Oko četrdeset mojih učenika se opredelilo za likovne umetnosti i istoriju umetnosti. Rasuti su širom sveta. Ima ih i u Beogradu: Dimitrije Pecić je docent na Likovnoj akademiji, Dragan Vlajić majstor crteža, Mirjana Đorđević se uspešno bavi konceptualnom umetnošću, Nikola Stojković je autor PESNICE «Otpora», i drugi koji su se našli u drugim medijima.

Kako ste, kao žena, majka, umetnik, uspevali da se ostvarite?

Karlos Kastaneda nudi put za sticanje znanja.
Prvi korak je ODLUKA da se postane učenik, drugi korak, postajete ratnik – biće sposobno za najveći stepen samodiscipline i samokontrole. Treći korak, kada ste ovladali uzdržavanjem i proračunavanjem vremena, jeste da postajete čovek od znanja. Kad ljudi od znanja nauče da vide, oni su napravili i četvrti korak – postali su VIDOVNJACI.
Dakle, potrebno je puno snage, mašte...
Svi oblici moje egzistencije išli su uporedo.
Učenje kao kontinuirani proces.
Porodica: muž i dva sina. Ljubav ublažava teškoće.
Zatim, pedagoški rad, koji podrazumeva znanje i posvećenost.
Učešće u kulturnim događanjima – zahvaljujući činjenici da je moj muž reditelj, više od dvadeset godina smo gledali najbolje predstave na BITEFu, filmove na FESTu, zatim putovanja: veliki gradovi Evrope... Obilasci muzeja, susretanja sa poznatim ličnostima.
Za sve to je potrebno vreme i pre svega želja.
Akvarel je prisutan u kontinuitetu. Oslobodilo bi se vreme, želja i volja oplemenjeni znanjem omogućili su nastajanje stotina akvarela. Najbolji deo bića bi izronio. To je nešto bez čega se ne može!

Gde nalazite motive?

Motivi su svuda oko nas. U nama. Ako nosimo dar da vidimo, onda ćemo najpre primetiti nebo, beskrajno, široko, zagonetno.
Zatim sve što viri ispod snega, što niče, cveta, teče. U proleće npr. iznikne šafran – pomiluje vas, ne možete mu odoleti a da ga ne naslikate, morate mu uzvratiti tu emociju. Mnogo je predela koje sam videla, upila, svaki ima svoju posebnost.

Često kritičari slikare okarakterišu kao slikare ravnice, planinskih predela... Da li se i Vama to dešava?

Znam to. Ja međutim, nemam konkretan predeo, svi motivi, sve perspektive, svi uglovi su prisutni. Imam npr. ciklus akvarela nastalih viđenjem iz aviona na putu Beograd-Tivat, kad sam iz gornjeg ugla beležila prekrasne predele, od Avale, Kosmaja, Zlatibora, kanjona Tare, crnogorskih planina, srebrnih i zlatnih odsjaja mora svetostefanskih dragulja. Taj ciklus su mnogi zapazili kao jedan neverovatno oslikan prostor između neba i zemlje. Takođe volim ravnicu – ravnica je horizontala, stvara spokojstvo i mir. Volim i reku i cveće, sve što mogu da ukomponujem u skladnu celinu, što mogu da pretočim u akvarelsku sliku, koja bi trebalo da ima tu prozračnost jedva uhvatljivu, što druge tehnike ne mogu da pruže. Akvarel je tehnika koja vas čini delom prirode, a to osećaju i prepoznaju i oni sa druge strane naslikanog. Primaoci. To je i najveće priznanje koje umetnik može da dobije. Sjedinjenje sa bićem slike.

O Vašim slikama, pored likovnih kritičara, govorili su i pesnici, muzičari, estetičari i likovni stvaraoci...

Sve se umetnosti dopunjuju i prožimaju. Umetnost, naročito slikarstvo, poezija, muzika, kao i filozofija, osmišljavali su mi, ulepšavali i olakšavali život. Literatura je u prednosti u odnosu na slikanje, jer čitati možete u svakom trenutku. Literatura mi je pomogla da bolje uđem u dušu slike. Moje traganje za spoznajom, za istinom, upotpunjeno je Montenjevim «Ogledima», od Montenja da Paskala, Kamija, Kjerkegora, Junga... Osećala sam se srećno kad uđem u njihovu misao i kada je prepoznam u sebi.         Postoji nebrojeno mnogo knjiga u koje nažalost neću zaviriti. Srećom, postoje antologije, koje obiluju delima visokog poetskog nadahnuća.
Muzika ima veliku moć u savladavanju teskobe koju živimo. Kada slušam muziku Baha, Mocarta, Betovena, Lista... problemi duše i tela nestaju, nastaje mir, rađa se radost življenja, zato blago onom ko uspe da objedini umetničke darove, da uđe u duhovne vrednosti koje su nam dostupne i čiji bar delić možemo da dokučimo.

Dušan Pajin je poredio vaše akvarele sa vodom, ali ne zbog načina nastanka «vodenom tehnikom», već je citirao Lao Cea: «Nema ništa slabije od vode, ali ništa kao ona ne savlađuje ono što je – čvrsto». Ja bih dodala: ublažava oštrine i na dušu ljudsku pada kao melem. Kako uspevate da vladate vodom i bojom, da Vaš potez, kako drugi kritičari kažu, bude tako siguran, bez dopunjavanja?

Veoma držim do mišljenja Dušana Pajina, jer mislim da je izuzetno razumeo moju misao u akvarelu, moje osećanje prirode i stapanja mog bića sa bićem prirode. A Lao Ce i Konfučije su, priznajem, za mena dva važna filozofa, njihovo učenje osećam veoma blisko. Akvarel tehnika, ponavljam, mislim da najbolje može da dočara fluid prostora, jer, vazduh je voda, dominantna je voda, a sunčevi zraci koji se prelamaju u njoj, najbolje nam dočaravaju tananu sliku sveta koji nas okružuje. Istina je da je akvarel kao tehnika najteži, da traži majstorstvo. Dugo se priprema, razmišlja kako bi se ostvario potez koji pravi sliku, to je kao udarac pruta po površini vode. Jedan potez koji ošine u pravom trenutku na pravom mestu, dovoljnim intenzitetom, i, nastaje slika.